University of Oxford (Relja Seferović)
Institucija: Sveučilište u Oxfordu, Oriel College
Stipendija: Oxford Colleges Hospitality Scheme
Piše: Relja Seferović, Zavod za povijesne znanosti HAZU u Dubrovniku
Prijavna procedura
Jednomjesečni radni posjet Sveučilištu Oxford ostvario sam zahvaljujući Oxford Colleges Hospitality Scheme, namijenjenoj stručnjacima starijima od 26 godina iz zemalja istočne Evrope van EU, koji žele provesti opisano razdoblje istražujući u oksfordskim arhivima i knjižnicama, te razmjenjujući mišljenja s tamošnjim stručnjacima.
Program se provodi uz susretljivost oksfordskih collegea, koji udomljuju uspješne kandidate. Uvjeti su stečeni doktorat znanosti, položaj asistenta na sveučilištu ili srodnoj znanstvenoj ustanovi u zemlji porijekla, te obveza da kandidat nije u prethodne dvije godine proveo više od dva mjeseca na sličnom boravku u inozemstvu. Za dvije potrebne preporuke dobro je obratiti se mentoru kod kojeg je kandidat doktorirao, te stručnjaku koji može ocijeniti kasniji kandidatov znanstveni rad.
Postupak izbora traje približno godinu dana, s tim da se konačni izbor provodi u Oxfordu. Institut za razvoj obrazovanja odgovoran je za provedbu cijelog postupka, a ujedno pokriva putne troškove povratne avionske karte do Londona, uz prijevoz autobusom dalje do Oxforda.
Završnu procjenu mojih mogućnosti izvršio je gosp. Adrian Chadwick, ravnatelj British Councila u Hrvatskoj, s kojim sam razgovarao koncem svibnja u Zagrebu. Težište tog susreta bilo je postavljeno na mom prikazu zamišljenih aktivnosti koje kanim provesti tijekom ovog programa, kao i na pobližem upoznavanju s mojim dosadašnjim radom.
Kandidatima je prepušten slobodan izbor kad bi htjeli iskoristiti priliku za jednomjesečni boravak, iako je sveučilišna administracija predložila da se posjet obavi ljeti, u vrijeme kad nema predavanja za studente. Budući da i vlastiti godišnji odmor koristim u ljetnim mjesecima, odlučio sam se za boravak na Oxfordu u kolovozu (prethodno se uvjerivši da će središnja sveučilišna knjižnica, Bodleian Library, tada biti otvorena).
Program
Pošto sam prihvatio formalni pismeni poziv, udomio me u samom srcu grada Oriel College, utemeljen 1324., što ga čini jednim od šest najstarijih u Oxfordu. Uvjetima smještaja, prehrane i potpune slobode korištenja i knjižnice i elektronskih resursa bio sam više nego zadovoljan, a moram istaknuti da sam od collegea također dobio dodatnu financijsku pomoć od 215 funti za potrebe nabave knjiga i drugog materijala, što je također predviđeno ovim programom.
Formalno sam primljen kao član nastavnog osoblja u collegeu, što uvelike olakšava pristup Bodleian Library, kao i knjižnicama i arhivima drugih collegea, uz prethodnu najavu. Neposredno po dolasku preuzeo sam u prostorijama International Office, ustanove koja skrbi o svim stranim posjetiteljima Sveučilišta u Oxfordu, svoju University Card. To je neophodna iskaznica pri registraciji u Bodleian Library, a obično se traži i u drugim knjižnicama koje se želi koristiti. Za nju sam prethodno ispunio formular primljen poštom uoči putovanja. Pred kraj boravka izvršio sam formalnu obvezu predajom kratkog izvještaja o svom radu.
Iako se moj boravak odvijao tijekom ljetnih praznika, ipak sam razgovarao s više stručnjaka u području koje me zanima. Osim poslovične susretljivosti, zapazio sam kod engleskih stručnjaka (iz Oxforda, Cambridgea i Londona) naglašeno zanimanje za plodove našeg historiografskog rada i za primarne izvore. U vlastitom im radu može izravno koristiti uvid u naše izvore, pa čak i u stariju historiografiju, jer im je to gotovo posve nepoznato, čak i kad se radi o njihovim 'domaćim' temama, poput viklifizma i pojave lolarda. Na temelju ovog iskustva zaključujem da postoje dobri temelji za sustavnu bilateralnu suradnju.
Uoči ovog radnog posjeta nastojao sam što točnije i što cjelovitije odrediti svoje ciljeve, čemu sam posvetio nekoliko mjeseci pripreme izučavajući odgovarajuće domaće izvore u dubrovačkim knjižnicama i Državnom arhivu. U središtu interesa imao sam studijski rad Johna Wyclifa. Zanimalo me kako je bila organizirana sveučilišna nastava u njegovo vrijeme, s osobitim obzirom na ulogu Prosjačkih redova u Oxfordu razvijenog i kasnog srednjeg vijeka. Prikupio sam podatke o nastavnom gradivu, tekstovima koje su čitali, te o kojima su kasnije i sami pisali iscrpne komentare i držali predavanja. Obilni prikupljeni materijal obuhvaća na prvom mjestu sekundarnu literaturu, ali u značajnoj mjeri i izvornu građu (srednjovjekovne rukopise i inkunabule).
Glavna prepreka s kojom sam se suočio bilo je gotovo nepregledno bogatstvo naslova sekundarne literature, kako tiskanih, tako i dostupnih na Internetu. U tome je bilo potrebno izabrati što vrednije, pri čemu su mi koristili pojedini savjeti stručnjaka s kojima sam razgovarao, ali i osobno iskustvo koje sam stekao tijekom poslijediplomskog studija 1999./2000. u Cambridgeu. Pribjegao sam što preciznijem strukturiranju te literature, međusobno odvajajući nekoliko zasebnih cjelina, a odlažući cjelovitu sliku za kasnije. Držim da se ovaj pristup pokazao korisnim, jer sam svakog dana mogao točno pregledati koliko sam napravio i koje je mjesto toga u ukupnoj slici.
Budući da sam dnevno provodio desetak sati u knjižnici, sretan sam što sam imao smještaj u neposrednoj blizini. Oxford je grad od približno 140.000 stanovnika i ima više collegea koji su vrlo udaljeni od središta, pa je u tom slučaju preporučljivo neko prijevozno sredstvo, tradicionalni bicikl ili gradski promet. Putnika namjernika mogu malo razočarati posvuda prisutne građevinske skele ili radovi na obnovi ceste. Slično je bilo i s reprezentativnim objektima, poput glasovitog Ashmolean muzeja, čiji su pojedini paviljoni, poput egipatske zbirke, bili nedostupni posjetiocima. No, ti radovi nipošto nisu bili prepreka mnoštvu mladih turista, osobito iz azijskih i istočnoevropskih zemalja te iz Italije, koji bi vikendom gotovo zapriječili promet. Pored mnoštva suvenira koji se prodaju na svakom koraku, svaki bi posjetitelj jednostavno morao posjetiti dragocjene i uredne antikvarnice, gdje se vrlo povoljno nude vrijedne knjige, a katkad i umjetnine. Jamačno je vjerojatnije da će se pronaći neki knjiški biser u antikvarnici, nego u golemoj suvremenoj knjižari Blackwell (kojoj također, dakako, valja posvetiti vremena).
Oxford je grad sa svojim korijenima, koji bi nesumnjivo opstao i bez sveučilišta. O tome svjedoči prošlost tvornice automobila Mini Morris, kao i današnja slika možda najpoželjnijeg tržišta nekretnina u Engleskoj i važnog financijskog središta, koje je autobusnim linijama izvrsno spojeno s Londonom i s aerodromima, udaljenima prosječno jedan do dva sata vožnje na autoputu. Drevno sveučilište tek je jedna od visokoobrazovnih ustanova u ovom gradu, pri čemu je dovoljno još spomenuti Oxford Brookes University, koje sve više parira glasovitom prethodniku. Pomalo podvojena, neobična arhitektura, koja neposredno uz zdanja iz srednjega vijeka smješta suvremene poslovno-stambene prostore s podzemnim garažama, također govori da grad nipošto ne živi od svog poznatog sveučilišta, iako je turistička ponuda vrlo bogata i dobro organizirana.
Budući da sam gotovo u potpunosti ostvario ranije zamišljene planove, prikupio korisne materijale koji će izravno utjecati na moj kasniji rad i uvelike obogatio ranija iskustva stečena prilikom studija u Velikoj Britaniji, ovaj radni posjet Sveučilištu u Oxfordu mogu ocijeniti uspješnim.